Zaštita potrošača u području osiguranja

1. Kontaktirajte društvo za osiguranje i zatražite pojašnjenje, bilo da se radi o nekom izračunu, o razlogu prihvaćanja ili odbijanja štete / odštetnog zahtjeva, naplati premije itd.
2. Zainteresirane osobe društvu mogu podnijeti pisani prigovor/pritužbu, na koju društvo mora odgovoriti u zakonskom roku od 15 dana od njegova primitka.

Zainteresirana osoba je prema Zakonu o osiguranju (NN, br. 30/15, 112/18, 63/20, 133/20 i 151/22) svaka fizička ili pravna osoba koja ima prava i obveze po ugovoru o osiguranju te oštećenik u postupku rješavanja odštetnih zahtjeva iz izvanugovorne odgovornosti za štetu.

3. Zainteresirane osobe mogu podnijeti predstavku Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga (Hanfa). Hanfa svaku predstavku uzima u obzir te postupa u skladu sa svojim ovlastima. Odgovor podnositelju dostavlja se u roku od 30 dana od dana primitka predstavke.

Prednosti javljanja Hanfi

U praksi je zamijećeno kako u određenim slučajevima društva za osiguranje mogu nakon reagiranja Hanfe uvidjeti svoj propust ili manjkavost u postupanju te ga korigirati. Na osnovi predstavki Hanfa je i postupala prema društvima za osiguranje donošenjem preporuka, pokretanjem nadzora te drugim primjerenim aktivnostima, što prevenira slične probleme klijenata u budućnosti.

Bitno je napomenuti kako Hanfa ne može rješavati prijepore koji se tiču osnovanosti odštetnog zahtjeva (tj. priznaje li društvo da je nastupio neki štetni događaj ili ne) i visine odštetnog zahtjeva (tj. koliki je iznos štete). Te odluke društva donose samostalno. Na utvrđivanje osnovanosti odštetnog zahtjeva i visine štete primjenjuju se odredbe sklopljenog ugovora o osiguranju i relevantne odredbe Zakona o obveznim odnosima.

Isplata nespornog dijela štete zakonski je određena kako bi se podnositelje odštetnih zahtjeva pravovremeno barem djelomično obeštetilo u onim slučajevima kada je zbog kompleksnosti predmeta ili pravodobne nedostupnosti svih informacija i činjenica potrebno dulje vrijeme od zakonski predviđenog za obradu odštetnog zahtjeva odnosno u onim slučajevima kada se ne postigne konačni sporazum između osiguratelja i podnositelja odštetnog zahtjeva oko visine iznosa štete.

Prilikom obrade odštetnog zahtjeva društva za osiguranje moraju u slučajevima kada je osnovanost zahtjeva nesporna, ali je za njegovu cjelovitu obradu i utvrđivanje konačne visine štete potrebno stanovito dulje vrijeme u odnosu na zakonske rokove, ili kada se ne postigne nagodba s podnositeljem odštetnog zahtjeva isplatiti nesporni dio štete kao svojevrsni predujam.

Isplata nespornog dijela štete zakonski je određena kako bi se podnositelje odštetnih zahtjeva pravovremeno barem djelomično obeštetilo u onim slučajevima kada je zbog kompleksnosti predmeta ili pravodobne nedostupnosti svih informacija i činjenica potrebno dulje vrijeme od zakonski predviđenog za obradu odštetnog zahtjeva odnosno u onim slučajevima kada se ne postigne konačan sporazum između osiguratelja i podnositelja odštetnog zahtjeva oko visine iznosa štete.

Važno je napomenuti kako isplata nespornog dijela štete nije konačna nagodba s društvom te ne podrazumijeva odricanje mogućnosti dodatne isplate. Nesporni iznos naknade štete propisuju Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN, br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) i Zakon o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22), u skladu s kojima su društva za osiguranje dužna postupati prilikom obrade odštetnih zahtjeva.

Ako društvo za osiguranje ne isplati naknadu štete ili njezin nesporni iznos u zakonskim rokovima (14/30/60 dana – ovisno o vrsti osiguranja i složenosti obrade odštetnog zahtjeva), podnositelj ima pravo na isplatu dužnog iznosa naknade štete, odnosno nespornog dijela štete uvećanog za iznos kamate, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva odnosno od dana kada je društvo primilo obavijest o osiguranom slučaju. Podnositelj ujedno ima pravo i na naknadu štete koja mu je uslijed toga nastala.

Isplata nespornog dijela štete ne znači „konačnu nagodbu“. Naime, postoji mogućnost da društvo za osiguranje u kasnijem postupku izvrši dodatnu isplatu na ime odštete. Ako podnositelj odštetnog zahtjeva nije suglasan s utvrđenom visinom štete te ne pristane na iznos ponude naknade štete, društvo bi mu ponuđeni iznos trebalo isplatiti na ime nespornog dijela. U tom slučaju konačna isplata štete izvršit će se po sklopljenoj nagodbi između društva za osiguranje i podnositelja odštetnog zahtjeva (moguće i u okviru izvansudskog mirenja ili na temelju pravomoćne odluke nadležnog suda u slučaju pokrenutog spora).

Mirenje je svaki postupak u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor uz pomoć jednog ili više izmiritelja, koji strankama pomažu postići nagodbu bez ovlasti da im nametnu obvezujuće rješenje.

Primarni je cilj postupka mirenja rješenje spora nagodbom, uz izbjegavanje dugotrajnih i skupih sudskih postupaka. Nagodba sklopljena u postupku mirenja smatra se uspješno završenim postupkom mirenja i može predstavljati ovršnu ispravu, jednako kao i sudska nagodba, ako se zaključi u odgovarajućem obliku.

Prijedlog za provođenje postupka mirenja podnosi se centru za mirenje u pisanom obliku. Centar za mirenje prijedlog za provođenje postupka mirenja dostavlja drugoj stranci, koja se u roku od 15 dana od dostave prijedloga mora o njemu očitovati. Mirenje počinje prihvatom prijedloga za provođenje postupka mirenja. Mirenje se može provoditi neovisno o tome vodi li se o predmetu spora sudski, arbitražni ili drugi postupak.

Centri za mirenje u Hrvatskoj nadležni za tržište osiguranja:

• Centar za mirenje pri Hrvatskoj gospodarskoj komori
• Centar za mirenje pri Hrvatskom uredu za osiguranje
• Centar za mirenje pri Hrvatskoj udruzi za mirenje
• Centar za mirenje „Medijator“.

Mirenje je dovršeno u skladu sa Zakonom o mirenju (NN 18/11):

• ako je jedna stranka uputila drugim strankama i izmiritelju pisanu izjavu o odustajanju od postupka mirenja
• ako su stranke uputile izmiritelju pisanu izjavu o dovršetku postupka
• odlukom izmiritelja da se postupak mirenja obustavlja
• ako se nagodba ne sklopi u roku od 60 dana od početka mirenja odnosno u drugom roku u skladu sa sporazumom stranaka
• sklapanjem nagodbe.

Izvid štete označava postupak utvrđivanja oštećenja koja su nastala kao posljedica štetnog događaja koji je prethodio podnošenju odštetnog zahtjeva.

Kada je u pitanju osiguranje od automobilske odgovornosti, to se odnosi na nastanak nezgode u prometu. Za društva za osiguranje postupak izvida odnosno procjene štete obavljaju procjenitelji.

Iako je riječ o nužnom koraku u procesu obrade prijave štete, sam pojam izvida štete nije reguliran zakonima koji reguliraju tematiku osiguranja, određene obveze društava za osiguranje te odnose koji proizlaze iz ugovora o osiguranju (Zakon o obveznim odnosima, Zakon o osiguranju te Zakon o obveznim osiguranjima u prometu). Stoga ne postoje odredbe o obveznim koracima tog postupka te eventualnom formatu i sadržaju obrasca koji se sastavlja nakon postupka utvrđivanja oštećenja, a ne postoji ni zakonska podloga koja obvezuje društva za osiguranje da zainteresiranim osobama (u pravilu osobama koje su podnijele odštetni zahtjev) dostave informaciju o tom postupku. Neovisno o navedenom, uslijed uobičajene i uvriježene poslovne prakse društva za osiguranje na području Republike Hrvatske tijekom komunikacije s podnositeljima odštetnih zahtjeva uglavnom dostavljaju takav dokument naziva „Izvid štete“.

Izvid štete može sadržavati informacije o mjestu izvida štete (npr. servis), vrsti oštećenja na vozilu, ali i neke druge informacije (npr. potreban broj radnih sati za popravak oštećenja ili prihvatljivi jedinični trošak popravka).

Važno je naglasiti kako izvid štete nije odluka društva za osiguranje o osnovanosti odštetnog zahtjeva. Napominjemo i kako neka društva za osiguranje koja dostavljaju dokument o izvidu štete taj dokument ujedno koriste i za pružanje informacije o koracima u postupku obrade štete, a što je u pravilu korisno podnositeljima odštetnih zahtjeva.

Hanfa smatra kako bi društva za osiguranje tijekom komunikacije s podnositeljima odštetnih zahtjeva trebala biti što transparentnija pri pružanju informacija koje se odnose na postupak izvida štete. U kontekstu obveznog osiguranja u prometu podsjećamo i kako prema stavu Hanfe obrazložena ponuda, a koja se dostavlja ako su odgovornost za naknadu štete te visina štete nesporni, mora između ostalog sadržavati i iznos utvrđene visine štete s obrazloženjem na koji je način i na temelju koje dokumentacije taj iznos utvrđen (slično vrijedi i u slučaju dostave utemeljenog odgovora kada je djelomično sporna visina štete). Takvim pristupom društva za osiguranje smanjuju mogućnost prijepora s podnositeljima odštetnih zahtjeva, a ujedno smanjuju i mogućnost sumnji u korektnost postupanja prilikom obrade odštetnih zahtjeva. Sve navedeno posebno se odnosi na slučajeve kada društva za osiguranje štetu na vozilu nastalu štetnim događajem procijene kao totalnu. Iako Hanfa nije nadležna za donošenje odluka o osnovanosti i visini odštetnih zahtjeva (društva za osiguranje samostalno donose te odluke), zaprimila je znatan broj obraćanja podnositelja odštetnih zahtjeva koji su iznijeli svoje sumnje u korektnost postupanja društava za osiguranje prilikom obrade odštetnih zahtjeva. Osnovni razlog tih sumnji odnosi se na to da izvide štete u pravilu ne obavljaju neovisni procjenitelji, nego djelatnici društava za osiguranje ili osobe koje angažiraju društva te može postojati nepovjerenje u objektivnost tih osoba. Hanfa nije ovlaštena davati pravne savjete, no napominjemo kako nema pravnih prepreka da podnositelj odštetnog zahtjeva prije podnošenja odštetnog zahtjeva, ovisno o želji i vlastitim procjenama te uz provjeru uvjeta osiguranja (kod kasko-osiguranja) i uputno prethodno informiranje društva za osiguranje (posebno zbog tematike troškova izvida štete / procjene i dogovora oko operativnih detalja postupka izvida štete / procjene), nakon nastanka štetnog događaja za izvid i procjenu štete samostalno zatraži usluge neovisnog procjenitelja (uključujući i sudskog vještaka). U tom je slučaju vrlo vjerojatno kako bi trošak angažmana neovisnog procjenitelja snosio podnositelj odštetnog zahtjeva te je uslijed toga uputno prethodno informiranje društva za osiguranje.

Vozači sudionici prometne nesreće u kojoj je uzrokovana samo materijalna šteta na vozilima dužni su, ako je to moguće, odmah ukloniti vozila s kolnika, omogućiti nesmetano odvijanje prometa te popuniti i potpisati Europsko izvješće o nesreći ili na drugi način razmijeniti osobne podatke i podatke o vozilima

Člancima 174. – 182. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN, br. 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19 i 42/20) propisane su dužnosti u slučaju prometne nesreće, iz kojih proizlazi da u slučaju prometne nesreće u kojoj je uzrokovana samo materijalna šteta na vozilima ne postoji zakonska obveza obavještavanja policije o nesreći. To se može pročitati i na internetskoj stranici Ministarstva unutarnjih poslova, gdje je za građane opisan postupak u slučaju prometne nesreće i gdje između ostaloga stoji: „Vozači sudionici prometne nesreće u kojoj je uzrokovana samo materijalna šteta na vozilima dužni su, ako je to moguće, odmah ukloniti vozila s kolnika, omogućiti nesmetano odvijanje prometa te popuniti i potpisati Europsko izvješće o nesreći ili na drugi način razmijeniti osobne podatke i podatke o vozilima.“

No unatoč tome važno je istaknuti da postupak ostvarivanja prava iz osiguranja zbog štete na vozilu uzrokovane prometnom nesrećom kod društava za osiguranje ponekad može biti otežan ako ne postoji policijski zapisnik/potvrda o prometnoj nesreći. Naime, Europsko izvješće o prometnoj nesreći jedinstveni je obrazac koji služi za utvrđivanje činjeničnog stanja, no ne znači nužno da je među vozačima postignuta suglasnost o krivnji za prometnu nesreću, niti se njegovim potpisivanjem zapravo priznaje krivnja. Navedeno znači da potpisano Europsko izvješće ne jamči da će odštetni zahtjev zbog štete na vozilu biti automatski osnovan jer unatoč njegovu postojanju društva za osiguranje mogu smatrati da je potrebno dodatno dokazati nastanak štete i uzročno-posljedičnu vezu kod nastanka oštećenja na vozilima. U pravilu će u takvim situacijama biti potrebno omogućiti društvu za osiguranje izvid oštećenja na svim vozilima koja su sudjelovala u prometnoj nesreći.

Također, ako o prometnoj nesreći nije obaviještena policija, preporučljivo je, koliko je moguće, na samom mjestu nesreće dokumentirati nastalu štetu:

1. fotografirati položaj svih vozila neposredno nakon nesreće
2. fotografirati sâmo mjesto prometne nesreće
3. iz veće i neposredne udaljenosti fotografirati oštećenja na vozilima, tragove kočenja i ostale značajne tragove na mjestu prometne nesreće, na vozilima i kolniku
4. prikupiti kontakt podatke o svjedocima prometne nesreće.

Preporučljivo je o prometnoj nesreći ipak obavijestiti policiju:

1. ako drugi sudionik u prometnoj nesreći odbija dati osobne podatke ili podatke o vozilu ili ako napusti mjesto prometne nesreće
2. ako imate oprečna mišljenja glede krivnje
3. u slučaju sudara s neregistriranim vozilom
4. u slučaju sudara s vozilom inozemnih registarskih oznaka
5. u slučaju alkoholiziranosti vozača, vožnje bez vozačke dozvole i sl.

Primjer: imali ste manju prometnu nezgodu – na putu do posla drugi je vozač na semaforu udario vaš automobil u stražnji branik, koji je prilikom udarca otpao. Izašli ste iz vozila, kao i vozač koji je skrivio nesreću, a s obzirom na to da se nalazite na semaforu, na prometnom raskrižju tijekom jutarnje gužve, odlučujete se što prije maknuti s kolnika, ispunjavate Europsko izvješće te vam vozač drugog automobila usmeno priznaje krivnju i dogovarate se naći poslijepodne kod društva za osiguranje radi izvida štete. Poslijepodne dolazite na dogovoreno mjesto, međutim, vozač drugog automobila ne pojavljuje se. S obzirom na to da niste evidentirali, odnosno fotografirali mjesto nesreće i oštećenja na vozilima te da niste pozvali policiju koja bi ispunila zapisnik, društvo vam može odbiti odštetni zahtjev zbog nemogućnosti utvrđivanja nastanka okolnosti osiguranog slučaja.

Prilikom sklapanja ugovora o kasko-osiguranju najvažnije je pažljivo pročitati uvjete osiguranja te se na vrijeme informirati o pravima i obvezama u skladu s ugovorom koji se sklapa.

Naime, uvjeti kasko-osiguranja različitih društava za osiguranje na različit način uređuju to pitanje te je moguće da u određenim slučajevima, kada ne postoji zakonska obveza obavještavanja policije o štetnom događaju, uvjetima osiguranja bude ugovoreno drugačije. Tako pojedina društva za osiguranje uvjetima osiguranja u određenim slučajevima propisuju obvezu obavještavanja policije o nastanku osiguranog slučaja te dostave policijskog zapisnika / potvrde uz prijavu štete, obvezu ispitivanja alkoholiziranosti vozača ili slično, kao i posljedice propuštanja takvog postupanja.

Treba istaknuti kako društva za osiguranje samostalno donose uvjete kasko-osiguranja i oni ne prolaze prethodni postupak odobrenja kod Hanfe. S tim je u vezi na internetskoj stranici Hanfe u javnoj objavi od 27. studenoga 2020. između ostaloga objavljena tablica s usporednim pregledom odredbi uvjeta kasko-osiguranja društava za osiguranje koja nude kasko-osiguranje, i to odredbi koje se odnose na ostvarivanje prava iz osiguranja u slučaju alkoholiziranosti vozača te odredbi koje se odnose na obvezu prijave nastanka osiguranog slučaja policiji. Javnu objavu možete pronaći ovdje.

Osiguranje otplate kredita (engl. credit protection insurance – CPI) jedan je od uobičajenih instrumenata osiguranja (kolaterala) kredita koje banke mogu, u skladu sa svojim internim procesima i uvjetima, tražiti u svrhu njihova odobravanja. Ova se vrsta osiguranja najčešće koristi kao kolateral pri odobravanju stambenih i potrošačkih (gotovinskih) kredita građana.

Svrha je ovog proizvoda osiguranje podmirenja kreditnih obaveza dužnika u slučaju njegove nemogućnosti uredne otplate dugovanja nastale u određenim slučajevima koji su definirani ugovorom o osiguranju (npr. gubitak posla, dulje bolovanje i dr.). Na taj se način banka štiti od mogućih gubitaka u slučaju nemogućnosti dužnika da uredno podmiri svoje obaveze jer otplatu kredita prema banci obavlja društvo za osiguranje.

Trostrani odnos u ugovorima o osiguranju kredita

Posebnu pažnju potrebno je obratiti na pokrića, odnosno na situacije koje su definirane u ugovoru o osiguranju otplate kredita. Svako društvo za osiguranje samostalno donosi uvjete za osiguranje otplate kredita, no neke uobičajene situacije uslijed kojih može doći do aktiviranja ugovora jesu privremena nesposobnost za rad, gubitak posla i smrtni slučaj. Za osiguranu osobu izrazito je važno da se prije potpisa/sklapanja ugovora informira o slučajevima tzv. „ograničenja i isključenja“, odnosno o slučajevima i događajima kod kojih društvo za osiguranje nije dužno preuzeti izvršenje obveza iz kredita.

Uvjeti osiguranja u pravilu sadrže i ograničenja obveza društva za osiguranje. Ona se odnose na to da npr. u slučaju privremene nesposobnosti za rad ili nezaposlenosti društvo pokriva određen broj mjesečnih anuiteta, odnosno rata kredita (npr. za šest mjeseci nezaposlenosti) i da je broj osiguranih rizika ograničen (npr. na najviše dva ili tri takva događaja tijekom trajanja osiguranja, primjerice dva gubitka zaposlenja). Osim toga, uvjeti u pravilu sadrže i generalna isključenja obveza društva za osiguranje, odnosno situacije kada društvo za osiguranje nije dužno preuzeti plaćanje kreditne obaveze (npr. određeno zdravstveno stanje osiguranika prije početka osiguranja, konzumiranje alkohola ili droga, sudjelovanje u kaznenim djelima itd.). U uvjetima ugovora u pravilu su sadržana i isključenja koja su vezana uz određeni rizik, odnosno pokriće. Primjerice, u slučaju nezaposlenosti osigurane osobe društvo za osiguranje osiguranim slučajem može smatrati samo one situacije kada osigurana osoba nije sama dala otkaz, kada je do otkaza došlo bez krivnje osigurane osobe, kada je osigurana osoba evidentirana kao nezaposlena osoba u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i sl. Navedeni primjeri pokrića te općih i posebnih isključenja samo su informativni i općeniti te se mogu razlikovati u uvjetima pojedinih društava za osiguranje.

Čest je slučaj da pojedina banka ima uspostavljen poslovni odnos i suradnju s jednim društvom za osiguranje ili više njih te radi efikasnosti i jednostavnosti postupka odobrenja kredita može budućem dužniku ponuditi sklapanje ugovora o osiguranju otplate kredita s nekim od tih društava. U tim slučajevima banka uobičajeno djeluje i kao distributer osiguranja. Registar banaka koje djeluju kao distributeri osiguranja i zastupnici te popis društava za osiguranje koje svaka banka zastupa dostupni su na internetskoj stranici Hanfe.

Iako Hanfa nije nadležna za tematiku pružanja kredita i ne može davati mišljenja o tome koju dokumentaciju određena banka zahtijeva u postupku odobravanja kredita, napominjemo kako banka ne bi smjela uvjetovati budućim korisnicima kredita da sklope ugovor o osiguranju otplate kredita s određenim društvom za osiguranje te da u pravilu klijent može samostalno donijeti odluku o izboru društva za osiguranje, sve dok je je osigurateljna zaštita koju takvo osiguranje nudi u skladu s uvjetima kreditiranja banke.

U slučajevima kada klijent banke u svrhu ostvarivanja kredita sklapa osiguranje otplate kredita, nije riječ o neprimjerenoj prodaji, odnosno nuđenju neprimjerene usluge klijentu (engl. mis-selling) jer se radi upravo o onoj vrsti / usluzi osiguranja koja je vezana uz „glavni“ financijski proizvod (kredit).

Franšiza je sudjelovanje osigurane osobe u šteti, i to u unaprijed definiranom iznosu. Pojednostavljeno, u slučaju da je ugovorom o osiguranju predviđena franšiza, osiguranik određeni iznos štete snosi sam.

Vrijednost franšize (koja se također regulira ugovorom i nije standardizirana) u pravilu se može računati kao:

• apsolutni iznos (npr. u određenom iznosu – 660 eura),
• postotak iznosa osiguranja (npr. u visini od 2 % od iznosa osiguranja)
• postotak iznosa štete (npr. u visini od 1 % od iznosa štete)
• kombinacija iznosa štete u postotnom i apsolutnom iznosu (npr. u visini od 3 % iznosa štete, ali ne manja od 398,17 eura i više od 1.327,23 eura).

Osim navedenog, u nekim situacijama i za neke vrste osiguranja gdje je to primjenjivo, franšiza se može izraziti i kao vremenska jedinica.

Osnovne su vrste franšize odbitna i integralna (obična) franšiza.

Ako je ugovorena odbitna franšiza u iznosu od npr. 150 eura, a šteta je procijenjena na 200 eura, društvo za osiguranje isplatit će 50 eura, odnosno iznos preko definiranog iznosa franšize.

Ako bi u istom slučaju danom za primjer bila ugovorena integralna, odnosno obična franšiza, društvo bi isplatilo cijeli iznos procijenjene štete, tj. 200 eura, ali samo u slučaju kada je iznos štete veći od iznosa franšize. Stoga, ako bi iznos procijenjene štete bio manji od ugovornog iznosa franšize, npr. 120 eura, društvo za osiguranje ne bi isplatilo ništa.

Prijevremeni jednostrani raskid ugovora o osiguranju odnosi se na situaciju kada jedna strana želi raskinuti ugovor prije isteka roka ugovora o osiguranju.

Potrošač, odnosno ugovaratelj osiguranja može jednostrano raskinuti sklopljeni ugovor o osiguranju, no uvjeti i posljedice raskida ugovora pri tome se razlikuju ovisno o:

• načinu na koji je ugovor sklopljen
• vrsti osiguranja te
• roku na koji se sklapa polica osiguranja, odnosno vremenu trajanja osiguranja.

Mogućnosti raskida ugovora o osiguranju ovise i o tome na koji je način ugovor sklopljen. U slučaju sklapanja ugovora o osiguranju direktno s društvom za osiguranje odnosno zastupnikom u osiguranju, koje podrazumijeva istodobnu fizičku prisutnost obiju ugovornih strana, uvjeti za prestanak i raskid ugovora o osiguranju definiraju se uvjetima osiguranja.

Kod sklapanja ugovora indirektno, odnosno na daljinu potrošač može u roku od 14 dana od sklapanja ugovora bez navođenja razloga jednostrano raskinuti ugovor o osiguranju, a uvjeti svih kasnijih raskida ugovora definiraju se uvjetima osiguranja ili odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Iznimno, kod ugovaranja životnih osiguranja, neovisno o načinu sklapanja ugovora o osiguranju, u roku od 30 dana od dana sklapanja ugovora odnosno od kada ugovaratelj primi obavijest da je ugovor sklopljen moguće je odustati od njegova sklapanja. Namjeru odustanka od sklapanja ugovora, odnosno opoziv potrebno je iskazati pisanim putem osiguratelju prije isteka navedenog roka od 30 dana.

Uvjeti raskida ugovora o osiguranju ovise i o vrsti osiguranja koje se sklapa. Kod ugovora o neživotnom osiguranju kod kojih rok trajanja osiguranja nije određen ugovorom svaka ugovorna strana može raskinuti ugovor tri mjeseca prije isteka osigurateljne godine obavješćujući pisanim putem drugu stranu. Osigurateljna godina odnosi se na vrijeme trajanja osiguranja od datuma ugovaranja do isteka jedne godine (primjerice, ako sklopite ugovor 24. travnja 2023., osigurateljna godina završava 24. travnja 2024. godine).

Kod neživotnih osiguranja kod kojih je rok trajanja osiguranja definiran ugovorom, a ugovor o osiguranju sklopljen na rok do pet godina trajanja, on se ne može jednostrano raskinuti osim sporazumno s drugom ugovornom stranom. Ako je osiguranje sklopljeno na rok dulji od pet godina, svaka ugovorna strana može tek nakon proteka toga roka pisanim putem izjaviti drugoj strani da otkazuje ugovor, i to najkasnije šest mjeseci prije isteka tog roka.

Ove odredbe o prestanku ugovora ne odnose se na životno osiguranje i osiguranje od nezgode zbog posebnih značajki tih vrsta osiguranja.

Ugovor o životnom osiguranju može se raskinuti u bilo kojem trenutku kada to ugovaratelj poželi uz zadovoljenje određenih uvjeta. Međutim, prijevremeni raskid ugovorenog životnog osiguranja za slučaj doživljenja u pravilu je nepovoljan za ugovaratelja/korisnika u pogledu iznosa naknade koja mu pritom pripada. Na zahtjev ugovaratelja osiguranja života sklopljenog za cijeli život osiguranika osiguratelj je dužan isplatiti mu otkupnu vrijednost police ako su do tada plaćene barem tri godišnje premije. U slučaju ranijeg zahtjeva za raskid ugovora od strane ugovaratelja osiguranja osiguratelj nije u obvezi isplate otkupne vrijednosti ugovaratelju osiguranja osim ako nije drugačije određeno uvjetima osiguranja. Prije donošenja odluke o raskidu police životnog osiguranja uputno je provjeriti uvjete osiguranja i kontaktirati društvo za osiguranje te utvrditi postoje li neke povoljnije mogućnosti za osiguranika.

Takve mogućnosti obično obuhvaćaju:

1. kapitalizaciju police osiguranja – trajni prestanak obveze plaćanja premije osiguranja, no polica nastavlja vrijediti do isteka ugovorenog roka osiguranja, pri čemu se inicijalno ugovorena osigurana svota umanjuje u skladu s iznosom uplaćene premije
2. mirovanje police osiguranja – privremeni prestanak obveze plaćanja premije na kraći rok (obično do godinu dana), pri čemu se osigurana svota određuje u skladu s dotad izvršenim uplatama premije
3. smanjenje iznosa premije – trajno smanjenje iznosa premije u skladu s kojim se korigira (smanjuje) i iznos osigurane svote.

Ako kasnite s plaćanjem ili niste u mogućnosti pravovremeno platiti premiju, ugovor o osiguranju prestaje važiti po sili zakona nakon što istekne 30 dana otkad vas je društvo za osiguranje obavijestilo o dospjelosti premije. Ugovor o osiguranju prestaje važiti po sili zakona ako premija nije plaćena u roku od godine dana od dospjelosti, neovisno o tome je li vam društvo uručilo obavijest o dospjelosti premije. Nešto je drugačije kod osiguranja života i osiguranja od nesretnog slučaja. Ako više niste u mogućnosti plaćati premiju osiguranja života, a uplatili ste najmanje tri godišnje premije, može se izvršiti otkup ili kapitalizacija police osiguranja.