Vrijednosni papiri
Povratak
Investicijski fondovi
Vrijednosni papiri
Mali ulagači
Zlouporaba tržišta
Zaštita potrošača na tržištu kapitala
Investicijska društva
Vrijednosni papir dokument je kojim potvrđujemo vlasništvo odnosno određeno pravo te kojim se izdavatelj tog papira obvezuje ispuniti neku imovinskopravnu obvezu. Postoji više vrsta vrijednosnih papira, od kojih su najpoznatiji dionica kao primjer vlasničkog vrijednosnog papira te obveznica kao primjer dužničkog vrijednosnog papira. Na Zagrebačkoj burzi uvrštene su dionice, obveznice, ETF-ovi, trezorski i komercijalni zapisi te strukturirani proizvodi.
Dionica je vlasnički vrijednosni papir koji predstavlja pravo vlasništva u određenom dioničkom društvu. Cijenu dionica određuje ponuda i potražnja, a one se mogu kupiti ili prodati na uređenom tržištu ili izvan njega. Prema pravima koja daju, razlikuju se dva roda dionica: redovne i povlaštene dionice.
Redovne dionice daju imateljima pravo glasa na glavnoj skupštini dioničkog društva, pravo na isplatu dijela dobiti (dividendu) i pravo na isplatu protuvrijednosti ostatka imovine nakon likvidacije društva. Povlaštene dionice daju svojim imateljima neka povlaštena prava, npr. pravo na dividendu u unaprijed utvrđenom novčanom iznosu.
Postoje i vlastite (trezorske) dionice. To su dionice koje je steklo dioničko društvo koje ih je izdalo. Vlastite dionice ne nose prava na dividendu i prava glasa itd. dok god ih društvo drži. Na kraju, treba napomenuti da je za dioničara važno da bude u tijeku sa svim događanjima koja se tiču samog dioničkog društva ili njegove djelatnosti.
Važno je pratiti glavne skupštine dioničkih društava i odluke donesene na njima. Potrebno je i pročitati statut dioničkog društva, kao dokument koji pruža temeljne informacije o dioničkom društvu, a za dionička društva čije su dionice uvrštene na uređeno tržište i prospekt uvrštenja. Također je značajno pratiti i financijska izvješća i ostale informacije koje izdavatelji objavljuju putem medija, burze i SRPI-ja.
Obveznica je dugoročni vrijednosni papir koji nekim svojim obilježjima sliči klasičnoj štednji u banci. Sličnost proizlazi iz toga što kupnjom obveznice kupac posuđuje novac izdavatelju obveznice na određeni rok. Istekom tog roka posuđeni iznos vraća se kupcu obveznice uvećan za iznos kamate. Kamatna stopa koju nose obveznice zove se kupon i nepromjenjiva je do dospijeća obveznice, odnosno roka na koji je novac posuđen. Stoga su obveznice vrsta financijskog ulaganja koji nosi fiksni kamatni prinos. Kamata se u pravilu isplaćuje periodično, obično polugodišnje ili godišnje te predstavlja stalni izvor priljeva sredstava slično kao i kamate na bankovnu štednju. Rjeđa su izdanja obveznica kod koji se kamata pribraja glavnici i isplaćuje po dospijeću.
Obveznica može imatelju donijeti prihode kroz dva kanala, ovisno o vrsti obveznice i vremenu držanja obveznice:
- tekući dohodak u vidu pripisanog iznosa kamata (tzv. kamatni prinos)
- mogućnost zarade zbog rasta tržišne vrijednosti obveznice u odnosu na vrijednost obveznice u trenutku kupovine tj. njezinu nominalnu vrijednost (tzv. kapitalni dobitak).
Međutim, ako dođe do pada tržišne vrijednosti obveznice, može doći i do gubitka (tzv. kapitalni gubitak).
U Hrvatskoj se kapitalni dobitak oporezuje po stopi od 10%, a na porez se obračunava i prirez, ali samo ako je kapitalni dobitak nastao u razdoblju do dvije godine od početnog ulaganja. Dakle, ako je riječ o ulaganju dužem od dvije godine, ne plaća se porez na kapitalni dobitak.
Ove se godine prvi put u Hrvatskoj izdaje narodna obveznica, dakle obveznica koju će moći izravno kupiti i mali ulagatelji. Do sada su obveznice bile dostupne samo institucionalnim investitorima, a mali su ulagatelji na tržištu obveznica mogli sudjelovati posredno, kupnjom udjela u obvezničkom investicijskom fondu.
Glavna je razlika između ulaganja u obveznice i bankovne štednje viši rizik da posuđena sredstva neće biti vraćena. I dok je bankovna štednja do iznosa od 100.000 eura osigurana, ulaganja u obveznice nemaju takvu vrstu osiguranja. Rizik da sredstva uložena u obveznice neće biti vraćena ovisi o tome kome se ona posuđuju. Obveznice redovno izdaju države i državne institucije i u pravilu ulaganja u takva izdanja na tržištu kapitala imaju najniže rizike. Obveznice mogu izdavati i jedinice lokalne i područne samouprave kao i trgovačka društva, koja na taj način dolaze do financijskih sredstava potrebnih za poslovanje a da pritom ne mijenjaju svoju vlasničku strukturu.
Za razliku od bankovne štednje, obveznice su prenosive, odnosno moguće ih je i prije njihova dospijeća prodati na financijskom tržištu. Prodajom obveznica prije njihova dospijeća može se ostvariti dobitak, ali i gubitak. Navedeno ovisi o tome kakva je trenutačna tržišna cijena, koja može biti veća ili manja u odnosu na cijenu kod inicijalne kupnje obveznice, odnosno u odnosu na njezinu nominalnu vrijednost.
Na cijene obveznica, kao i većine druge imovine, utječu ponuda i potražnja. One se u slučaju obveznica formiraju ovisno o kretanju kamatnih stopa na tržištu. Stoga kada kamatne stope na tržištu rastu, u pravilu rastu i mogući povrati, odnosno zarada na nova ulaganja (npr. u novoizdanu obveznicu po višoj kamatnoj stopi ili novi depozit u banci po višoj stopi) pa se u pravilu smanjuje investicijska privlačnost već izdanih obveznica čije su kamatne stope nepromjenjive. Zbog niže privlačnosti obveznica kao mogućeg ulaganja smanjuje se njihova tržišna cijena. Situacija je obrnuta u slučaju pada kamatnih stopa na tržištu, kada tržišne cijene na već izdane obveznice u pravilu rastu. Stoga se kaže da je odnos kretanja kamatnih stopa tj. prinosa i cijene obveznica suprotan, odnosno inverzan.
ETF fond je kojim se trguje na burzi, a naziv mu dolazi od engleske pokrate za exchange traded fund. Riječ je o fondu koji se odnosi na skup različite imovine kojom se trguje na burzi, stoga može obuhvaćati veći broj različitih financijskih instrumenata i tržišta. ETF-ovima, kao i dionicama, može se trgovati na burzi preko financijskog posrednika te takvo ulaganje, kao i svako drugo, sa sobom nosi određene rizike. Trgovanje ETF-om zbog svojih se svojstava često uspoređuje s kupnjom udjela u investicijskom fondu, međutim ETF-ovi izravno se kupuju ili prodaju na burzi, dok se investicijski fond odnosi na oblik zajedničkog ulaganja kod kojeg kupnjom udjela postajete suvlasnik tog fonda s drugim ulagateljima.
Trezorski zapisi instrumenti su tržišta novca čiji je izdavatelj država. Riječ je o kratkoročnim utrživim vrijednosnim papirima koji imaju rok dospijeća kraći od godine dana. Zbog svojih karakteristika smatra se jednim od najmanje rizičnih vrijednosnih papira, a obično se izdaje na rok od 91, 182 ili 364 dana. Trezorski zapis prodaje se uz diskont, na dražbi, tako da mu je cijena pri prodaji niža od nominalne vrijednosti, a pri dospijeću se isplaćuje nominalna vrijednost.
Komercijalni zapis sličan je trezorskom zapisu, ali ga za razliku od trezorskog zapisa, koji većinom izdaje državna riznica, izdaju poduzeća, zbog čega se smatra rizičnijim u odnosu na trezorski zapis. Komercijalni zapis također je kratkoročni vrijednosni papir koji se uglavnom izdaje na rok od nekoliko do 365 dana.
Strukturirani proizvodi složeniji su financijski instrumenti s obzirom na to da svoju vrijednost temelje na nekom drugom, temeljnom financijskom proizvodu, a isplata glavnice i prinosa ovisi o unaprijed definiranim uvjetima. Temeljni financijski proizvodi od kojih se sastoji strukturirani proizvod najčešće se odnose na dionicu, obveznicu, indeks, robu i dr.
